sve jača nada u zdravije sutra!
Prije dvije sedmice bili smo moj suprug, Patrik i ja u Zagrebu, na imunološkom testu, kako bi se vidjelo da li moj mali miš može primiti cjepivo, i napokon došli su nalazi u kojima piše da mu je imunitet u redu, te kako se može cijepiti. Moram priznati kako sam u jednu ruku bila sigurna da je to tako no u drugu sam se užasno bojala kako ipak neće biti dobro. No sad kad gledam nalaze sretna sam. Za sve one koji ne znaju Patriku je po rođenju dijagnosticiran karcinom jetre, sa sedam dana života započeo je sa prvom od dvanaest kemoterapija, sa 4mjeseca bio je operiran, a sa 5 mjeseci prvi je put došao kući. Davala sam sve od sebe kako bi se što prije, i kvalitetnije oporavio. Svaki dan pije jedno prepeličje jaje(domaće), pije kozje mlijeko(domaće), brala sam divlju mladu koprivu i kuhala mu sa krumpirima, i nakon toga moje dijete ima odličan imunitet!!! Ipak je bolje koristiti se prirodnom hranom, nego kemikalijama. Imunitet mu je nakon operacije i svih kemo. bio slab, željezo padalo jako nisko, vitamin D nikakav. Prepisivali su mu receptima željezo, vitamine... no ja nisam išla za time, htjela sam ga ojačati na jedan prirodan a veoma učinkovit način. I uspjela sam! Hura! Sada bi trebao na kontrolni CT, i cijepljenje, a nakon toga u vrtić. On danas jede sve, voće,povrće,meso... Kada završim sa svime vezano za Patrika krećem u otvaranje udruge, kojom ću nadam se pomoći mnogima! Ta činjenica me jako veseli, no i plaši. Kad otvorim udrugu sigurna sam u to kako ću dati sve od sebe kako bi se borila za tu dječicu, za njihov boljitak, naravno pomagala i njihovim roditeljima kojima je izuzetno teško u tim trenutcima, no ostaje nažalost surova istina, istina koja je najbolnija, koja ne štedi i ne pita, koja nema razumijevanja, s kojom nema kompromisa i dogovora, ona je ta koja zada najjači i nejteži udarac kada po nekom nelogičnom redosljedu uzme dijete iz majčinih ruku, dodira,pogleda... Ona ostavlja prazninu, i grč, i ostaje istina ali nepodnošljiva. Na žalost mnoga djeca ne prežive, mnoga djeca odlaze na drugi svijet i bojim se istine koja bi me priljepila kada bi nakon što se vežem za svako dijete, ostavila praznog zagrljaja i osmjeha te dijece! No valjda ću smoći snage i na tom polju biti jaka, kao što sam bila do sada! Pusa, voli vas Vanja!!!
VRTIĆ
I eto mene ponovno. Bili smo na sahrani našeg prijatelja, i naravno kao što sam i očekivala, njegova djevojka nije se udostojila doći na sahranu. Nikad nisam mrzila, no sada mogu reći da nju mrzim. Iz dna duše. I naravno gadi mi se, ne znam da li bi ju pljunula, istukla ili samo okrenula glavu?! Danas baš i nisam za neko pisanje,jer me jako boli glava, i imam temperaturu. A ni sa grlom ne stojim previše dobro, nešto sam pobrala. No evo moram se pohvaliti kako je moj stariji sin Matteo krenuo u vrtić, i jako je zadovoljan. Bez pola muke, kada ga odvedem, kaže mi da idem i da se vidimo kasnije, i meni je to naravno drago, jer vidim da je samostalan. No moram se osvrnuti na to kako ipak roditelj u takovim stvarima igra najveću ulogu. Npr. ima majki koje odvedu dijete i onda pate ko duboke patike, tuguju, plaču, ježe se, a ja ih gledam kao da su imbečilne, jer za mene to i jest kretenizam. I naravno kako se ponašaju one takovi su im i klinci. Ako im je toliko teško, neka ih drže doma, a ne sjede po kavama i raspravljaju o težini slučaja! Što je tu teško?! Dijete se igra, uči, spava, stječe svoj krug prijatelja i obaveza. Gade mi se takove koje se prenemažu kao da rade ne znam što s time što ostavljaju djecu u vrtiću, ja mogu reći da sam sretna i ponosna jer moje dijete je samostalno, zaigrano, druželjubivo-s toga brzo stječe prijateljstva i snalažljiv je. Slika, crta, i pomaže odgajateljima sa manjom djecom. Sve u svemu zadovoljna sam i ponosna- i to jako, jer je njegovo ponašanje odraz mog odgoja, za koji svakodnevno dobivam pohvale. Samo manji mi radi probleme jer želi ostati u vrtiću s bratom, pa onda svaki svakcati put plače kada ga odvodim iz vrtića. I njega bi stavila u vrtić no ne mogu dok se ne cijepi do kraja. Nadam se da ćemo to s cijepljenjem brzo riješiti te kako će i moj mali pilić s bratom u vrtić.
SLIKA
Taman kad sam pomislila kako mi je dosta problema i kako bi bilo vrijeme da stvari krenu na bolje zazvonio mi je mobitel. Gledam broj, no ne prepoznajem ga. Odlučim se javiti, mislim možda je netko tko će kupiti moju kuću i napokon ću živjeti bez kredita. Pritisnem tipku kako bi odgovorila na poziv, a na drugoj strani linije moj suprug. Kaže kako nema na svom mobu, pa je posudio od radnog kolege. Ja naravno sva sretna što ga čujem pitam kako je, a on tiho i pomalo tužno odgovora da je dobro. Odmah mi je bilo jasno da nešto nije u redu. Naravno, uplašeno pitala sam ga o čemu se radi, te zašto je toliko šutljiv, a moja mrva kaže meni kako ima tužnu vijest! Skamenila sam se. "Pa reci??!!"-kazala sam, a tada nadovezao se kako našeg kućnog prijatelja više nema. " Ma kako ga nema??!!" kroz suze sam rekla. Pa noćas je kaže preminuo. Bilo mi je jako teško, jer je bio mlad dečko od 28g,dobar,nježan,uvijek spreman za pomoći i podijeliti sve. No imao je djevojku koja ga je varala i to mu priznavala, a on joj opraštao uz objašnjenje kako ju ludo voli i ne može bez nje!!!Netko će sad možda reci, ah on nije normalan, ima žena. No on je volio samo nju i ni jednu drugu. Jednom je došao kod nas kasno u noći i prvi te zadnji put pričao o tome koliko ga njena nevjera boli. U petak smo se čuli, i dogovorili kako će mo se svi naći i raditi fešticu, no na žalost tu feštu nije dočekao.! Jako sam tužna, jer vidim kako ljubav po nekad završava tragično, a trebala bi biti ispunjenje, radost,želja i volja. Danas je moj suprug otišao izraziti saučešće njegovim roditeljima, a njegove cure nigdje!Pobjegla! Ja nisam mogla jer nisam imala kome klince ostaviti. I kad se moj suprug vratio uplakanih, crvenih i otečenih očiju, strefio me šok. U ruci je držao ogromnu sliku. Kad sam pitala od kud mu sad slika, plačući rekao je kako je posljednja želja našeg divnog prijatelja bila ta da dobijemo sliku, koja se mom mužu jako sviđala! Slika je prekrasna, sa likom dečka koji grli svoju djevojku a ona okreće glavu. Stavili smo je na zid, kako bi ju gledali i mislili na njega! Ovim se putem opraštam od tebe, dragi prijatelju,a u mislima lete mi slike tvoje igre sa mojim klincima, tvoja želja da sa svojom dragom imaš nasljednike, feštice koje smo mi kao cijelo društvo radili, rođendane koje smo slavili,tugu koju smo s tobom djelili, a sada ostala je jedna praznina, koja nikad neće biti popunjena. Mislim se samo bi li bilo drugačije da smo te zvali u nedjelju, a ne subotu, bi li ti pomogao razgovor,ali mislim kako si to tako želio i zato i sliku ostavio, kako bi se uvijek sjećali tebe i ljubavi koju si prema toj djevojci imao i zbog nje, sebe i sve oko tebe u crno stavio! Neka ti je laka zemlja prijatelju i hvala ti za sliku, nosimo te u srcu i duši!
Totalna zbunjola!
Neki od vas će sigurno reći kako nisam normalna, a neki kako je to sasvim Ok. I kako sad odlučiti, pa po tome tko ima više glasova kao u "Milijunašu"?! Ovako, kratko i jasno. Meni je dosadilo živjeti kraj mora, naravno takav život ima svoje ljepote, prednostosti i nedostatke. Na primjer, ja kad prodam kuću i isplatim kredit ne ostane mi gotovo ništa love, i kad bi prodala i zemlju imala bi keke da kupim malu kućicu, u tko zna kakovom stanju od cca 60m2. I kad sam to shvatila, otišla sam na nekretnine.net i našla predivne kuće za povoljnije cijene, ali naravno izvan rodne Istre. Ok, kažem ja, i pozovem prijateljice da im kažem kako bi otišla živjet u neki drugi kraj Hrvatske, a one, opalile su rafal kako nisam normalna, gdje ću tako daleko, kako ćemo živjeti, gdje raditi... I dovoljno me je već strah od nepoznatog, s toga mi još veća bediranja nisu potrebna. Pa valjda i u drugim djelovima Hrvatske ljudi rade i žive?! Pa one meni; tamo su minirana polja(od kud to znaju?), i onda je jedna od njih rekla nešto što me još i više zategnulo za grlo, :" Znaš u drugim djelovima Hrvatske, ljudi ne podnose Istrijane:"? Zašto, pa i ja sam čovjek, i pošteno bi platila nekretninu, i htjela bi vidjeti druge ljude, a ne uvijek iste face, koje su izbljedile. Želim probati živjeti život, u drugom gradu, Županiji, a možda i pobijeći od svakodnevnice, ljudi koji me cijeli moj život pritišću i nameću svoje ciljeve, mišljenja, stavove, poglede. Želim biti sama sa obitelji i ako netko bude želio doći najavit će se prije. Ne želim da se više nitko prema meni odnosi kao prema predmetu. I koliko se god u prošlosti branila i zauzimala svoje stavove, drugi su ih uporno gazili kao da ja, kao ljudsko biće ne postojim, ali kad se treba zvocati, koga će, pa naravno mene.A sada vidim kako snage više nemam, treba mi odmor i mir. Treba mi promjena i obnova. Nov početak, novi list mojeg života. Naravno moj se suprug slaže sa mnom i on također želi isto. Sigurna sam kako svi koji mi ostavljate komentare živite u različitim djelovima Hrvatske, pa vas uljudno molim da mi kažete jesam li u pravu ili u krivu?! I sad kao poslastica za kraj-pjesma koju sam napisala : POGLED Noć je... i tiho je...ne, čuje se...samo vjetar...koji stabla miluje...i laganim dodirom zatvara škure...one lupaju...sve jače...Odlazim do prozora..., a na staklu kiša...kao nježne suze klize...Gledam ih...i sa suprotne strane pratim njihov pad...Nigdje nikog na cesti...tražim pogledom...srce sve brže kuca...usne su zanijemile...Kad ono opet vjetar...udara...razbacuje mi kosu...Zatvorene su...koje olakšanje...više nije hladno...Okrećem se...a na staklu ostaje...odraz djevojčice...sa suzama u očima... I kiša, koja kapljice ostavlja...i noć, koja ju prati pogledom...
MOJ MUŽ
Jedna divna, dobroćudna, sposobna,nježna,poštena osoba. Ne znam što bi bez njega! Naime nakon lošeg i propalog braka, čovjek nauči cijeniti dobro. Ja sam se udala sa 20godina, bila sam mlada i glupa. Mislila sam ako se udam, imati ću veću slobodu, sama ću odlučivati, bit ću samostalna, kad ono ispalo je još i gore. Naravno brak između nas dvoje bio je izgubljen od samo početka, no ni ja ni on nismo toga bili svjesni.Ja sam kao žena htjela imati dijete, radila sam i novac od zarade stavljala sa strane za podstanarstvo, no on nije radio, nije mu se dalo jer ga je mama na to navikla, i novce koje sam stavljala po strani, trošio za zvučnike, pojačala... Pa je počeo preko moba zvati one neke ženske iz novina i kad su stigli računi, na tanjur umjesto večere stavila sam mu abnormalno veliki račun.Pa neka jede! Ostala sam noseća, željeno dijete, i još uvijek ne vidim realnu situaciju! No kako sam završila u bolnici na samom početku trudnoće, jer sam izgubila puno kila, pa na infuzije, shvatila sam kako je on još uvijek dijete, koje nije sposobno brinuti se ni za sebe, a kamo li za mene i dijete, on je trebao mamu. I kad sam izašla iz bolnice, iscijeđena od povraćanja, dočekao me šok! Otvorila sam vrata a ono zavalio me smrad životnjskog izmeta, neizbačenog smeća, neopranog suđa,pepeljara krcatih do vrha. I opet iskulirana, sjednem ja s njim da popričam i kažem kako to takko ne ide. No bahato kaže on meni kako sam ja žena?! I dobro, već ljuta donesem odluku, kako je bolje da se raziđemo. Kad na moje iznenađenje okrenuo se onako ogroman(on-198cm, a ja 166cm), i počne me vući za kosu i šamarati, no ni ja mu onda nisam ostala dužna, opalila sam ga svom snagom tako da je sedam dana nosio moje otiske prstiju na licu. I to je bio kraj! Frknula sam ga van kao smeće! Jer to i jeste. Trudnoću sam iznijela do kraja i rodila sina, za kojeg sam se sama brinula. Nikad nije nazvao za to dijete koje sada ima pet god. No njegovi dođu po malog svako toliko. Ali kad se moj sin rodio zaklela sam se nikad više neću imati nekog, niti rađati. No kad je moj mišić imao 1god, upozala sam divnog muškarca, koji je jako želio mom djetetu i meni pružiti sve! I jeste, oženili smo se, imamo još jedno dijete, jako se volimo,poštujemo, pomažemo. Jedini otac, otac koji ga voli, s njime se igra, vodi u šetnje, smije se snjime, brine se kada je bolestan, presvlačio mu pelene, hrani ga, je moj divan muž, prekrasno stvorenje! Htjela sam samo reći kako svakog od nas čeka sreća i to negdje na uglu, veoma blizu, kada je najmanje očekujemo. I hvala ti Kićo, što postojiš, što dišemo isti zrak, sanjamo iste snove, hvala na neizmjernoj, čistoj, jednostavnoj,istinskoj ljubavi koju nam svaki dan iz nova nesebično dijeliš! Neka te Bog blagoslovi, i nagradi tvoje srce, koje za nas kuca!Hvala ti na tome što si uvijek tu, za razgovor, dogovor spreman da poslušaš sve ma koliko god po nekad umoran, opterećen bio. Volim te, sa svime što jesi i što predtavljaš, za mene ti si snaga, sreća, riječ i rečenica, srce koji se čuje,misao koja progovara, pogled koji me usrećuje, zagrljaj koji me smiruje, osmijeh koji obožavam! Volim te, više nego sebe! Pusa ljubavi
Isčekivanje popraćeno strahom!
Opet ja o bankama, a što kada moram, to me tišti, i pomalo plaši! Opet javila se banka, naravno ne djelatnica, već kompjuter SMS porukom. Opet nedozvoljeni, nemam pojma ni kako ni od kud. Oni samo obavjeste kako su skinuli nešto, a ni sami neznaju što. I sad pazite situaciju, poslali su i pismeni dokument tj. opomenu, kako iznos od cijele plaće moramo uplatiti najkasnije u roku od osam dana. Zašto? Jer su opet skinuli dozvoljeni. E, a da bi priča bila još i bolja ako ne uplatimo iznos od oko 4000Kn, poništit će ugovore s nama. Naravno ugovor bi se odnosio i na kuću, s toga oni bi i nju uzeli. E sad neka meni netko kaže, koji je ovo klinac, i kako da ja ostanem mirna i ljubazna? Nikad kasnili s plaćanjem, uvijek sve po dogovoru, i oni sad meni tako! I to zašto, zato što su digli ratu, pa sami prešli u nedozv minus, pa skinuli minus, pa digli, pa skinuli, pa digli, pa skinuli. Pitam se, pitam, jel to mene netko prokleo ili?!¨Ili je to samo život, pa pobugu ako je život ne mora jedne uvijek mlatiti a druge milovati. Kao da mi nije dovoljna bolest mojeg djeteta, borba za njegov život, pa pomislila sam kad je sve dobro završilo, eto došao je kraj mukama, ajde malo odmora, ali NE, onda se sjetio jedan, da se okomi na mene da mu platim sudske troškove, jer je on meni poslao tužbu i pošto će povući tužbu ja moram potpisati kako ću mu platiti sudske troškove??????!!!!!!! Šta si normalan čovječč?????!!!!!!!!!!A zašto mi je poslao tužbu, evo zašto, nakon 5 god stan koji sam kupila kao čisto vlasništvo, prodala ga isto kao čisto vlasništvo, e sjetio se on sada kako je taj stan kulturno dobro,a nigdje ništa upisano. I nije tužio onog ko je meni prodao, nego mene. I nakon svega on bi da ja njemu potpišem kako ću ja snositi sudske troškove?! Pa dobro što ti o meni misliš, misliš ako sam već dovoljno ranjena da me možeš raniti još malo, da sam sad nesposobna za bitku, a ne naledat ćeš se ti još mene. I na kraju eto nam i famozne banke, koja pikira kuću za koju sam ja u karjoli mješala maltu, da će me ubiti u pojam i uzeti sav moj trud?! Ma ako ju ne uzmete, dat ću vam je, jer mi vas je pun, puncat klinac!!!!!!!!!!No iscrpit ću prije sve, i probati je prodati za što manje, pa makar samo da isplatim kredit, samo da vam ne dam gušta da ju dobijete. Ali uistinu ne znam dal mi vjerujete, nemogu više, nemam snage! Iscijeđena sam...umorna...tužna...razočarana...ali i sretna jer imam divnog supruga koji uvijek mirnim tonom govori kako ćemo se izvući-karakterno skroz različit od mene; i naravno moji leteći medvjedići koji sada spavaju i ne sluteći o čemu ja noćima razmišljam i ne spavam, tek ponekad kada sam zbilja pre nakrcana(psihički i fizički), "uhvate" me suznih očiju, no uvijek se izvadim na foru kako sam rezala luk, kako ne bi dušice svojih malih potomčića opterećivala... Držite mi palčeve, i ostavite komentar nade i utjehe! Sada vas napuštam uz tvrdnju nekih nekih meni bliskih:"Poslije svake kiše, zasja sunce!". Nadam se da će napokon i meni.
Polemike oko roditeljstva!
Tko je kome dužan?! Kako sam u posljednjem komentaru rekla, možda ja krivo vidim i povezujem stvari vezane za roditeljstvo, no MOJE, što ne mora i sigurno neće biti svačije mišljenje, razlikuje se po, pa mogu reći mnogo toga. Ja osobno smatram kako dijete nije dužno svom roditelju ništa, osim naravno poštovanja i pomoći, no naravno po zaslugama. I ja sam roditelj i uvjereno sad bez razmišljanja kaže kako sam ja odnosno mi kao roditelji svom djetetu pružiti sve, kako bi ta djeca bila sretna i financijski stabilna- koliko mi je u mogućnosti, no za sve što se borim u životu, jeste za sve nas, no ponajprije za moja dva mala mrava kojima priskrbljujem za budućnost, kako kada odrastu ne bi morali prolaziti ono što smo mi prošli. Jer sve što ostavim iza sebe ostaje njima, i njihovima. Naravno kada netko kaže dijete duguje roditelju, ja kažem za trud koji se uloži dobije se životna nagrada, a to je uspjeh naše djece. Kako meni nevino dijete, koje nije odlučilo ja ću se roditi, može meni dugovati, valjda ja kao odrasla osoba moram spremno prihvatiti svoju odluku a to je da na svijet donesem dijete, koje je moj nasljednik, potomak koji dokle god sam živa ima pravo na moju pomoć, potporu,želju, volju, utjehu, savjet,osmijeh, lijepu riječ, razgovor,zagrljaj... A možda je moje mišljenje takovo, radi mojih roditelja od kojih sam primala sve suprotno, pa ne želeći takav život kao što je bio moj, mojoj djeci, radim suprotno, kako ne bi cijeli svoj život u sebi začahurenu nosili samoću, koja negdje u pozadini čuči, kao malo dijete željno pogleda svojih roditelja. Pozdrav
BANKA
Dobro vam jutro svima. Prije par godina kada smo suprug i ja dizali kredit, za kuću, nudili su nam sto opcija, svaka odlična. Mjesečna rata, bila je normalana. No nakon 6mjeseci rata je hop skočila, zašto, zato što su švicarskim francima povisili kamantnu stopu, prije 4.5, sada 6.7%. I naravno rata se povisila za nekih 600Kn. Nekima se to ne čini puno, nije ni meni, no osjetiš kada je vrijeme da ti skinu za 600Kn više kredit. Odem ja u banku i razovaram sa djelatnicom, jer naravno kako su skinuli toliko novaca sa računa, otišli smo u nedozvoljeni minus, pa onda su nam čitav minus još tražili da uplatimo jer kao mi smo otišli u nedozvoljeni minus. Priupitam ja nju kako je moguće da smo mi otišli u minus, ako ni vidjeli nismo lovu. Pa ipalo je kako su oni skinuli onih famoznih 600Kn više. I tako smo ti mi spičili u nedozvoljeni minus. Nije mi bilo jasno kako su mogli skinuti ako toliko novaca nije bilo na računu?! Nema opravdanja, muca djelatnica, i ne zna, pa evo, eno, u glavnom ništa. Isplatili mi minus, kad oni opet povećali minus, i opet uzeli lovu i opet nedozvoljeni, pa opet, pa opet. Dok jednom nisu blokirali račun, i zovem ja da vidim što je, a djelatnica mi kaže kako je račun blokiran jer nije uplaćena cijela rata za kuću, te dok se ne podmiri sve do zadnje lipe, biti će blokiran, tj. deblokirati će tek kada je sve podmireno. Ok, kažem ja. I stigla plaća, podmireno sve. Zovem ja opet banku i kažu oni meni kako je sve podmireno i deblokiraju račun. Stigla i sljedeća rata za naplatit, kad ono uzela banaka1400Kn više, opet pitam ja zašto, a oni meni nije sve bilo podmireno. Ma kako ako ste deblokirali prošli mjesec i rekli kako je sve plaćeno?!!!! Pa ne zna ona, a s kime sam razgovarala, a ja opet nije bitno s kim sam razgovarala, bitno je da vi ne bi deblokirali račun osim ako nije sve uplaćeno! I sada, pitam ja nju, gdje su ti novci, a ona pa, pa, pa, i zove kao nekog, a taj se ne javlja. I naravno opet skinu još i nešto i opet u nedozvoljeni, i opet ga moramo uplatiti, jer u suprotnom ode kuća. A ma, nema riječi, toliko sam koma da mi dođe da im predam kuću i skinem ih više s vrata. Tko koga ovdje jebe?! Nikad više ni bi dizala kredit, a a ko i bi izbjegavala bi tu banku u širokom luku.
LUD ILI NORMALAN; TKO BOLJE PROLAZI?!
Naime jučer sam se čula sa frendicom, od djetinjstva. Evo priča ide ovako. Mladi bračni par s djecom, imaju roditelje ili bolje rečeno nemaju. Njezini: otac- tu je ali ga nema, majka-ponekad prisutna, baka-jedina koja vrijedi; njegovi-svi psihički bolesnici. Odlično za početak zar ne?! Dalje. Njegovi- nisu pomogli sinu za svadbu, ni poklon nisu kupili, krštenje-ista stvar, nemaju kažu od kuda, ali za sebe uvijek. Živjeli su kod njih kratko, i bio je pakao: njegova stara ne čisti, ne kuha, trči po dvorištu skrivajući se, lovi muhe, unosi robu koja se treba osušiti... Vidjeli da ne mogu tako i kupili kuću dalje od njih, stara kuća, treba se renovirati, sam ju je renovirao, njegovih ni blizu.Njegov stari- po cijele dane onako debeo truli na kauču u smradu, a brat-neradnik, bez obitelji. Sjetili se oni da prodaju zemlju kako bi "pomogli"sinu?! A da, nemojte me nasmijavati-rekla sam joj, kako to prodaju radi sebe, a ne radi njih.U to se i uvjerila. Od brdo love, dobili su crkavicu sa opravdanjem- i mi moramo papati! Gnjusno, bljak! Njen muž-divno stvorenje, koje radi i po13sati, ponekad ni ne marenda kako bi njegovi ukućani imali, a njegove to ni ne tangira. Zapravo, toga se ni ne sjete. Imaju ogromnu kuću, sa 6ooom2 dvorišta, bez kredita, u penziji. I sad mene interesira kako netko može dozvoliti da mu se djete muči,a on papa?! Htjeli su zidati u dvorištu ispred njene svekrve,no psihijatar rekao ne, bolje je što dalje. Ali kako da oni to uspiju bez ičije pomoći?! Neznam više što da joj kažem,jer stisnuti su sa sto strana, a divni, pametni i dobri ljudi. Znači ludi bolje prolaze od pametnih?!Jedino im pomaže njena baka, daju i posljednju snagu kako bi preživjeli! Molim vas komentirajte
SRETAN ROĐENDAN!!!
Mom dragom sinu, od svega srca želim sretan peti rođendan! Danas ga gledam i radim usporedbe s onim danom kada je bio rođen. Nakon trideset i tri sata poroda napokon izašao je moj mišić. Imao je 3990kg i 52 cm. Na današnji dan lete mi slike, slike prvog:pogleda,mirisa,zubića,hoda, riječi, osmijeha! Brzo je to prošlo. Sada je već dečkić koji se posvađa, bori za svoja prava, gleda curice, traži društvo, ali još uvijek on je onaj isti bebač, koji traži nježnost, poljupce, zagrljaj, utjehu. Moram priznati da su sve te promjene nagle, no možda i nisu nagle ali kada rodiš baviš se djetetom, kućom, poslom, mužem, i kad odjednom, okrenem se, a on je već velik. Matteo moj, sretan ti peti rođendan! Ponosna sam na tebe,na to što te imam, što postojiš, što me veseliš, nasmijavaš,odrastaš, razgovaraš sa mnom kao neki odrastao čovjek, što plešeš,pjevaš, glumiš voditelja, prekrasno crtaš, što si socijalan i dobroćudan! Volim sve što predstavljaš i što jesi. Moja si radost, sreća, zrak koji udišem, voda koju pijem,sunce koje me grije,moj život! Puno te voli, tvoja mama Vanja! Sretan ti rođendan, još jednom mišiću moj!Pusa
